" Preko trnja do zvijezda "

Negdje tamo u nama postoji jedan mali papiric na kojem nesto pise. Nekome nije potrebno da ga procita da bi shvatio sta na njemu pise,mozda ga ne interesuje papiric ili cijela prica o tome. Sa druge strane neki uporno pokusavaju da ga dohvate,ali sto su mu blize shvataju da ga ne mogu lako dohvatiti,ispraviti ili sto je najgore procitati. Neki se plase da ga procitaju  cak i onda kad im je u rukama, a neki opet namjerno to ne rade jer sta ce onda dobiti ako ga procitaju ? Znace sve,a da li nam je potrebno da uopste znamo sve ? Gdje to spava nasa radoznalost ? Kada se ona probudi i izleti iz nas ? Da li je mozda na navijanje kao sat pa stane onda kad mehanizam prestane i miruje tako sve dok ga neko opet ne navije. Bas kao alarm za ustajanje. Radja ona (radoznalost) u nama ambicije i trazi od nas da se zapitamo ustvari da se osjecamo mocno i koliko daleko mozemo otici zarad nje? Ali ipak ne. Daleko mozemo otici samo ako prestanemo da se takmicimo sa ostalima ako tamo negdje zeli...

-Zasto bi iko ikada ocekivao od mene, od tebe ili od bilo koga da bude savrsen ? Nismo savrseni, grijesimo ovim ili nekim drugim korakom. Vec smo opasno pogrijesili i na skali savrsenstva smo pali jedan stepen nize. Ne ocekujem da se ljudi ponasaju onako kako sam jednim dijelom ocekivala da se ponasaju.  Svako je ono sto jeste, i nista drugo i nista trece.  Nije ono za koga ga smatramo, ma koliko poznavali bilo koju osobu. Bliske osobe posebno. Oh, tako su nesavrsene... Tako smo ih lijepo obukli, kao majka svoje dijete i vezali mu najljepsu traku u kosu. Ali, i to dijete zaplace, i to dijete ima svoje momente nesavrsenstva.  -Kako sam se ikada mogla ponasati u skladu sa ocekivanjima drugih ljudi ? -Sta sam trebala biti kako bih svima odgovarala ?  Da bih tebi odgovarala ili sebi, sta ? Koje sam rijeci smjela koristiti, kojom metaforom zamijeniti stvarno znacenje odredjenih stvari ? Zasto ?  -Da bih nekome bila savrsena, zasto ?  Da bih ispunila tud...

Nikad se ne zavrsava, a cini ti se da iznova pocinje. I stalno je tu, i kada nije tu je, osjecas, cujes i znas da je tu. Sfinga ! Oko svih nas i u svima nama, pred svima nama. Ukoliko naidjes na problem, sta prvo uradis ? Sta uopste radis ? Odustanes ! Hmm.. Aha, pa dobro, lako je to, ali sta ako je rjesenje lakse od odustajanja ? Pa naravno ne znas, da znas jer si vec odustao. Ides putem, lijep utaban put pred tobom, sada ti je lijepo i opusteno koracas ka hodnicima nepoznatog. Nisi ni za put znao dok nisi koraknuo na njega. Ne mozes znati sta ce ti svaki novi korak donijeti. Mozes da vidis samo ono sto ti je dopusteno da vidis. Mozes da osjecas ono sto ti nije dozvoljeno, mozes da zelis ono sto ti je zabranjeno. Razmisli... I najednom padne stijena ispred tebe. Velika je pomislit ces. Ogromna naspram tebe, cvrsta, neprobojna, nepobjediva. Okrenes se i odes. Jer nijednog trenutka nisi sagledao sebe, Ne moras biti ogroman da bi bio velik, ne moras biti ''odvaljen od k...

-Bitno je da znas dokle si spreman da ides. Ne postoji izmedju, ili ides, ili ne ides. Onog trenutka kada odlucis da se otvoris, to je teska odluka, ali kada odlucis da ces se otvoriti nema nazad. Osim toga sto samim otvaranjem znas da vise nikada nista nece biti isto, ti i dalje zelis to.  Nemamo svi hrabrosti za to, jer ono sto das ne mozes nikad vise vratiti i nikada vise ne moze biti isto kao prije tog trenutka. Tada si negdje u sebi otvorio vrata i sad moze unutra da udje sve. Sunce, vjetar, toplota, hladnoca...  sve to ces osjecati jer nema vise sta da sprijeci njihov ulazak. Jako je tesko osjecati punim intenzitetom bilo koju emociju, ali je moguce i neizbjezno onda kad se usudis i opet kazem jako je bitno dokle si spreman da ides. Odjednom doneses odluku da neces vise. To je sve u redu, odlucio si tako ali to je nemoguce. Cime god pokusavao da zatvoris ta vrata ne mozes ih potpuno zatvorit, intenzitet tada bude jaci a emocija nejasna zbog pokusaja da bude sprijec...

....Nije sve u zivotu tako sjajno,ni kod koga. Najcesce ljudi misle da je njima najgore, kad im se desi neka tragedija, neko unistenje.To je zato jer im se to prvi put desava, i prvi put prolaze kroz taj period. Ne misle na to da su neki ljudi, tamo negdje u dalekom gradu, ali uglavnom pod ovim nebom, prozivjeli isto to, cak i vise puta.U tom trenutku pomislis da ti je cijeli svijet srusen i da niko ne zna kako se osjecas ! Ustani covjece !! Digni se iz postelje tuge, otkrij svoje tijelo sivim prekrivacem tvog osjecanja ! Pogledaj malo oko sebe, vidjet ces da nisi jedini koji se osjeca slomljeno. Shvatit ces da ima ljudi koji prozivljavaju i gore stvari od tebe, da uvijek ima gore od goreg. Razumijem ja da se ljudi u tom trenutku osjecaju bespomocno, ali treba da nauce da kroz zivot idu snazni i da se suprotstave svim losim stvarima koje ih okruzuju. Treba dosta snage, truda i napora prvo za prihvatanje stvari onakvih kakve su, pa tek onda za rjesavanje istih. Toliko nas obuzm...

..Ponos ! Rijec koja je svima nama dobro poznata. Zbog njega su mnoge ljubavi prestale. Zbog njega je mnogo ljudi patilo. Ne kazem ja da nije dobar, ali vise nije nego sto jeste. Toliko toga je propalo zbog tog ponosa. Ponekad nam zivot pruzi iskusenje na koje odrastemo, postanemo pametniji,zreliji. Zasto bas ova tema ? Vecina njih drzi u sebi neke stvari jer misle da i kad bi progovorili ne bi nista promijenili. Sve to stoji, ali kao da ce se sta promijeniti i ako budemo cutali o tome, kao da ce biti bolje? Nikada ne moze biti odustajanje dobro. Negativno razmisljanje i cutanje o mnogim stvarima. U nekim situacijama treba presutit nekome, za njegovo dobro, mada istina kad-tad izadje na vidjelo. Ne trebamo se ni mijesati u sve.  Jednostavno stvari koje nisu za nas ne treba ni da nas zanimaju. Isto tako sto mi ne volimo da nam se neko mijesa u privatnost, tako ni mi ne treba da se mijesamo. Manje vise to.  Dosta bitnih stvari ljude drze u sebi, htjeli bi da budu s'ne...

.. Tesko je to objasniti.  Nije kao ljubav na prvi pogled, stvarno. Prije je kao promjena sile teze. Kad ga vidis, odjednom te vise ne privlaci zemlja, nego on. I nista nije bitnije od njega. I ne znas otkud odjednom, ni zasto. Zbunjen si ! A de eto ko od nas zna kada ce se zaljubiti i kada ce mu se neko svidjeti ? Niko !  Prventsveno ja nisam nikad vjerovala da cu se zaljubiti u nekog koga ne poznajem. U nekoga koga samo vidjam ponekad, ne svaki dan i ne stalno. Prvo mi je trebalo dosta vremena da prevazidjem jedan kobni period zivota,pa da krenem dalje. Mnogo vremena.  Kasnije nisam mogla pronaci nekoga ko bi mi se mogao svidjeti, postati simpatican,potreba, misao, san.. I odjenom pojavi se. Uostalom on je tu bio cijelo vrijeme, samo ja nisam primjecivala nikoga, nisam ni znala da postoji. Cudno je to kada pocinjes misliti na neku osobu koju si slucajno sreo, i osjetis se zbunjeno zbog toga, jer nemas pojma ni sta voli da radi, ni koju muziku slusa, ni gdje izlaz...