''Možda su moje zvijezde tvoj epitet''

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima. 

Pitam se gledaš li ti sada zvijezde? 

Pitam se vidiš li ih., koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe? 

U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagala bih kada bih govorila da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti.

 Sasvim pogrešno vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, i nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem njih znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem ? Da li sam te ikada poznavala, ili sam samo uvjeravala sebe da si onakav kakav nisi jer te ja zelim takvog ?

Kad malo bolje razmislim, pa ti čak i ne postojiš. Ima li smisla i dalje te čuvati u mislima, znajući da ne postojiš. Znam ponavljam se. 

Ali, to sam ja, repeticija prethodnih taktova u dosadnoj kompoziciji nekog bolesnog muzičara. Tužna opera, ili samo arija. Možda bi dobro došlo jedno pojacavanje dinamike, ali u ovakvim prizorima doživim samo suprotno. 

Da pokušam sa allegrom, i ubrzam naprosto sporu melodiju u svojim ušima. Ne pomaže.

Jednostavno ova melodija ostaje spora i na kraju postane naglašena samo za marš vojnika koji se ponosno vraćaju sa ratišta. Spora i tužna izazivajući samo neku netrepeljivost.  

Tako ja stvaram simfonije u noći poput ove. Spajam svijetove i stvaram simfonije. 

Da je tako lahko biti kompozitor, svi bi pisali melodije. Da je tako lahko biti pjesnik, svi bi pisali pjesme. Da je tako lahko imati tebe, svi bi imali osjećaj da dospijevaju do zvijezda.

E u  tome je razlika između lahkoće i teškoće. 

To je ustvari razdaljina od gnijezda do zvijezda, to je ''per aspera ad astra''. To je put kojim besmisleno koračam u nadi da ću te nekada dohvatiti. Moram priznati da se više i ne nadam, postalo je navika. Navika koje se možda i ne želim odreći, a ne koje ne mogu. 

Svaki put se zaputim nekako sa nekim osjećajem straha. Svaki put se vratim sa uplakanim maramicama i izgubljene  vjere u svoje moći. 

Onda ponovo, ponovo, ponovo i ponovo... 

Ovaj trenutak bih voljela podijeliti sa tobom. Znam da je nemoguće. Puno toga je na svijetu nemoguće, ali opet uspijevamo preživjeti i dane i godine. Samo stara navika da mislim na tebe u noćima poput ovakvih ostala je iza cijele priče. Iza priče o nedokučivom i neshvatljivom. Iza jedne pjesme koju mogu čuti samo moje uši. Iza osjećaja koje izazove tvoje ime.

Da je sve tako lahko kao gledati zvijezde i misliti na tebe život bi bio mačiji kašalj. Opet, ko kaže da i ovako nije ?