Ekvilibrijum....
-Bitno je da znas dokle si spreman da ides.
Ne postoji izmedju, ili ides, ili ne ides. Onog trenutka kada odlucis da se otvoris, to je teska odluka, ali kada odlucis da ces se otvoriti nema nazad.
Osim toga sto samim otvaranjem znas da vise nikada nista nece biti isto, ti i dalje zelis to.
Nemamo svi hrabrosti za to, jer ono sto das ne mozes nikad vise vratiti i nikada vise ne moze biti isto kao prije tog trenutka.
Tada si negdje u sebi otvorio vrata i sad moze unutra da udje sve. Sunce, vjetar, toplota, hladnoca... sve to ces osjecati jer nema vise sta da sprijeci njihov ulazak.
Jako je tesko osjecati punim intenzitetom bilo koju emociju, ali je moguce i neizbjezno onda kad se usudis i opet kazem jako je bitno dokle si spreman da ides.
Odjednom doneses odluku da neces vise. To je sve u redu, odlucio si tako ali to je nemoguce. Cime god pokusavao da zatvoris ta vrata ne mozes ih potpuno zatvorit, intenzitet tada bude jaci a emocija nejasna zbog pokusaja da bude sprijecena.
Onaj kalup koji je postojao tu prije otvaranja vise ne postoji i svaki drugi moze liciti na njega ali nikada nece biti on, i nece liciti na njega.
Mozes uzimati dnevnu dozu lijekova i biti osoba iz fabrike, hladna, bezosjecajna, na zadatku, ali onog trenutka kada ne uzmes dozu ti si onaj koji osjeca. I tada ne mozes da radis nesto sto ne smatras ispravnim zato sto se to od tebe ocekuje. Hoces, ali ne mozes i u tome je razlika.
Kada si ukalupljen, kada si dio sistema i kada slusas nekoga sta i kako treba da bude tada sve ide '' kao podmazano'', radis po instrukcijama, po naredjenju, ne razmisljas. Samo radis. I tad shvatis da te lijekovi ne lijece nego razboljevaju.
Treba da budes ti, da mislis svojom glavom i treba da budes slab onda kada si zaista slab a jak svaki put kad se u tebi javi strah.
Gledala sam film i uporedo citala neku knjigu koja nema veze sa filmom.
Ali, ono sto je ostavilo pecat u filmu je bio dodir. Dodir kao kljucna tacka svega.
A ono sto je ostavilo pecat u knjizi je odlucnost. Odlucnost da budes ti uprkos svemu bez straha, bez srama, bez obzira na posljedice, potpuno i iskreno.
I SAMO ONDA KADA IMAS CILJ I KAD ZNAS DA SI DAO SVOJ MAXIMUM DA BUDES PRAVI TI, SAMO TAD TI NECE BITI BITNO STO VISE NISTA NECE BITI ISTO. !!
Ispunio si svoj zadatak !
Ne postoji izmedju, ili ides, ili ne ides. Onog trenutka kada odlucis da se otvoris, to je teska odluka, ali kada odlucis da ces se otvoriti nema nazad.
Osim toga sto samim otvaranjem znas da vise nikada nista nece biti isto, ti i dalje zelis to.
Nemamo svi hrabrosti za to, jer ono sto das ne mozes nikad vise vratiti i nikada vise ne moze biti isto kao prije tog trenutka.
Tada si negdje u sebi otvorio vrata i sad moze unutra da udje sve. Sunce, vjetar, toplota, hladnoca... sve to ces osjecati jer nema vise sta da sprijeci njihov ulazak.
Jako je tesko osjecati punim intenzitetom bilo koju emociju, ali je moguce i neizbjezno onda kad se usudis i opet kazem jako je bitno dokle si spreman da ides.
Odjednom doneses odluku da neces vise. To je sve u redu, odlucio si tako ali to je nemoguce. Cime god pokusavao da zatvoris ta vrata ne mozes ih potpuno zatvorit, intenzitet tada bude jaci a emocija nejasna zbog pokusaja da bude sprijecena.
Onaj kalup koji je postojao tu prije otvaranja vise ne postoji i svaki drugi moze liciti na njega ali nikada nece biti on, i nece liciti na njega.
Mozes uzimati dnevnu dozu lijekova i biti osoba iz fabrike, hladna, bezosjecajna, na zadatku, ali onog trenutka kada ne uzmes dozu ti si onaj koji osjeca. I tada ne mozes da radis nesto sto ne smatras ispravnim zato sto se to od tebe ocekuje. Hoces, ali ne mozes i u tome je razlika.
Kada si ukalupljen, kada si dio sistema i kada slusas nekoga sta i kako treba da bude tada sve ide '' kao podmazano'', radis po instrukcijama, po naredjenju, ne razmisljas. Samo radis. I tad shvatis da te lijekovi ne lijece nego razboljevaju.
Treba da budes ti, da mislis svojom glavom i treba da budes slab onda kada si zaista slab a jak svaki put kad se u tebi javi strah.
Gledala sam film i uporedo citala neku knjigu koja nema veze sa filmom.
Ali, ono sto je ostavilo pecat u filmu je bio dodir. Dodir kao kljucna tacka svega.
A ono sto je ostavilo pecat u knjizi je odlucnost. Odlucnost da budes ti uprkos svemu bez straha, bez srama, bez obzira na posljedice, potpuno i iskreno.
I SAMO ONDA KADA IMAS CILJ I KAD ZNAS DA SI DAO SVOJ MAXIMUM DA BUDES PRAVI TI, SAMO TAD TI NECE BITI BITNO STO VISE NISTA NECE BITI ISTO. !!
Ispunio si svoj zadatak !
(Y)
OdgovoriIzbrišiPuno hvala :D
Izbriši