" Preko trnja do zvijezda "

Kreneš na putovanje ali ne obično, nego životno. Kreneš a nešto te koči. Koči te kofer stvari, stvari koje ti možda neće ni trebati, stvari koje nećeš ni izvaditi iz kofera.  Teško ti je s tolikim stvarima a opet imaš osjećaj da ti nešto fali. Možda neka krpica odjeće, a možda i i dodatna četkica za zube. Da ti osmijeh bude ljepši na izgled, nema veze je li stvaran.  Ustvari samo je sve opsena, maheraj. Ništa od toga nam ne treba. Ono što nas zaista koči jesmo mi sami i jeste ono šta nosimo u sebi.  Život je takav i bit će onakav kakav mi želimo. Da li to bio zadovoljan život ili ne do nas je. U kofer stavi malo sreće, malo tuge, malo očekivanja, malo razočarenja, malo pozitive ali i one druge strane. Stavi svoje misle optimistične, ali se nauči nositi i sa onim negativnim. Sve svoje ti nosiš sa sobom, sve što posjeduješ time i upravljaš.  Ono što je dobro jeste uspostaviti balans misli, osjećanja, ponašanja, jer kako kažu kako misliš tako i stvaraš. Zamisli ko...

Volim počinjati tuđim izrekama pa se nadovezivati, pa  komentarisati. Kako Joksimović kaže : '' Idu ljudi, sele laste, s' nogu neki te počaste. Nek' sve ide, samo nemoj ti.'' Upravo tako. Samo nemoj ti da odeš. Nemoj jer sam te tražila godinama, imam osjećaj cijeli život. Nemoj jer si bojica koju trebam da obojim sivilo ovog svijeta. Ove ljude koji su bezlični i tako okolo tumaraju ulicama, ove poglede koji su puni mržnje i zavisti, ove dodire koji su od drugih hladni i grubi. Nemoj ići. Nemoj ni kad bude teško, ostani. Ostani jer se po težini stvari koje čovjek istrpi prepoznaje sopstvena jačina. Proći ćemo zajedno. Obećavam da ću te pogurati kada god osjetim da padaš, da ću biti tu kada budem trebala da šutim, da osjetiš samo prisustvo, da ću trpiti tvoje izlive bijesa zbog drugih jer kako volim da kažem '' kome ćeš ako ne meni''. Obećavam da ja od tebe otići neću jer sam svoja potpuno, jer znam koliko dobra osoba postajem zbog tebe. Obećaj i...

Šta sve trenutak predstavlja ? Čovjeka trenutak uzme sebi, uzme njega, život, sjećanja, uspomene. Uzme sve. Za trenutak živiš, a da znaš da živiš za to da li bi živio ? Isplati li se potrošiti jedan trenutak ili čekati da se desi ? Zapravo, koliko god da nam nije stalo do istog, lažemo. Lažemo da nije, jer ponekad nam fali baš taj trenutak nečeg. Nečeg da nas podigne, možda olakša dušu, možda oprosti od svijeta, ko zna.. Šta ako mislimo da smo promašili trenutak, šta ako ga nesvjesno propustimo ? Desi se a ja i ne znam da se desio, tek posle skontam da nam je taj trenutak značio a nismo to tad znali ? Šta bi uradili da imamo određeno vrijeme s nekim, kako bi iskoristili da znamo da je posljednji dan naše vrijeme ili bolje je pitanje s kim bi ga proveli ? Šta bi tom nekom rekli i na koji način ? Koja pitanja za samo jedan trenutak, tako malo traje, a toliko puno iziskuje vremena za pitanja za razmišljanja. Meni eto jedan trenutak bi bio dovoljan da zagrlim, da oprostim, ...

Jedan od najvećih problema sa ženama na Balkanu, a i u svijetu generalno jeste što se stalno stvara neki kalup. Eto npr jedan od posljednjih nametnutih kalupa jeste ko će biti najjača riba  na instagramu, koja ima  najveće dupe, koja ima najpunije usne, koja ima najuži struk itd.. Sve je to super ako je to ono što želite da budete. Ali malo je čudno da baš svi sad želimo iste stvari. Ne želimo ! Samo možda mislimo da želimo. S' druge strane, ako ste previse ''u kalupu'' opet će neko reći da ste suviše obični, da slijepo pratite široke mase. Ono što pokušavam reći jeste to da treba da budete sve ono to želite da budete, a to ne mora biti jedna stvar. Žena može da bude i ženstvena a može da bude i imbecil koji se po cijeli dan šprda i to je ne čini manje ženom. Ako vam se danas biva klasična bitch sa filterom psa, budite, ako želite da budete muškarac pa onda budite, igrajte se malo, stvarajte zanimljivosti u vašem životu. Ne dozvolite da vam društvo nalaže sta i...

Sto vise prosipas ljubav sve je manje imas. Jeste, pa da, tako to ljudi danas rade. Ah cuj mene ljudi, djeca bolan ova danasnja generacija koja bi trebala da bude buducnost ovog svijeta al jok. Nije danas bitno jesu li ta djeca pametna, kad kazem pametna ne mislim na petice u skoli, pohvale od ucitelja, nego pametna u smislu da imaju neki cilj i da idu ka njemu, da danas sutra budu neko i nesto, da se ne stide kad se pogledaju u ogledalo zbog svog ponasanja. Danas je njima bitno samo da se uklope u slagalicu stanja u kojem se nalazimo. Skini se sto vise da bi bila vidjenja, rasipaj ljubav svima, i prema onima koje volis i onima koje ne volis, budi zaljubljena 24h, tj zamisli da si zaljubljena al u nekog nedodirljivog pa onda pati za njim, ponizavaj sebe golisavim fotkama koje saljes momcima kako bi se druzili s tobom, zaludi se internet svijetom i budi za 20 godina tu izmedju coskova ulica sama bez igdje ikog a pritom stideci se same sebe jer ne mozes da imas porodicu jer znas da bi ...

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima.  Pitam se gledaš li ti sada zvijezde?   Pitam se vidiš li ih., koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe?  U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagala bih kada bih govorila da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti.  Sasvim pogrešno vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, i nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem njih znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem ? D a li sam te ikada poznavala, ili sam samo uvjeravala sebe da s...