" Preko trnja do zvijezda "

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima.  Pitam se gledaš li ti sada zvijezde?   Pitam se vidiš li ih., koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe?  U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagala bih kada bih govorila da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti.  Sasvim pogrešno vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, i nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem njih znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem ? D a li sam te ikada poznavala, ili sam samo uvjeravala sebe da s...

Jeste li se ikad zapitali kako je to odustati od svega i krenuti dalje aa da zelite da ostanete i da se borite ? Ja se to pitam svaki dan.. Pitam se zbog cega je toliko tesko odustati od necega sto nije nase, od nekoga ko nije nas, od stvari koje su nam nedostizne, zasto je tesko a znamo da je nemoguce priustit sebi to zadovoljstvo ? Pa odgovore sam trazila u knjizi svoje proslosti. Sta je to sto nas veze za to od cega ne odustajemo, koliko uspomena nam je stvorio, koliko dana provedenih sa osmijehom ? Jel to mozda navika, ili 'pak   nedostajanje ? Nedostajanje smijeha, nedostajanje ljubavi, nedostajanje ''pametovanja'', zavisi kakav nam je odnos prijao. Proces prelazenja iz stanja srece u stanje tuge, iz stanja smijeha u stanje suza, je proces djelovanja jednog na drugog. Ako nismo znali sta je sreca necemo znat ni sta je tuga i obrnuto. Od nas zavisi u cemu cemo se zadrzat i sta nam vise prija. Znam da ce vecina reci '' ja samo zelim bit sretan'...

... U svijetu lazi i obmana, prevara, laznih predstavljanja, propalih ljubavi i vracanja starih navika gubimo postojece JA !  U svijetu dokazivanja da imamo nesto sto nemamo, zaboravimo sta zaista imamo. U pokusavanju biti necega sto nismo, zaboravimo ko smo, u pricanju necega sto nema i sto nije da bi zadivili druge oko sebe uvlacimo se u mrezu nepostojeceg svijeta i zaboravimo na stvari kakve jesu i kakve postoje. Zaboravimo postojeci svijet.  Sta nas tjera ili ko nas tjera da radimo ili da budemo ono sto nismo i ono sto ne radimo ili nismo radili prije ? Sta nas tjera da rjesavanje problema prebacimo na ostavljanje istih sa strane i nagomilavamo ih na istom mjestu ?  Kako smo dosli do ovog danas ?  Kako znati da smo zaista svoji i da se predstavljamo takvim kakvi jesmo, kad smo okruzeni ljudima i kada su okolnosti takve da i kad bi htjeli, ne mozemo, jer nam isti ne dozvoljavaju ? Radije bi povukli prvi dim iskusenja da budemo ovisnici o svojim laznim zivotim...

U ovom trenutku mogli bi biti bilo gdje, raditi bilo sta. Umjesto toga sjedite sami pred ekranom. Sta je to sto nam brani da radimo ono sto zelimo ? Da bi bili tamo gdje zelimo biti ? Svaki dan probudimo se u istoj sobi, i slijedimo istu rutinu. Prezivjeti dan isti kao i jucerasnji. Ipak nekad je svaki dan bio nova avantura ( kad smo bili djeca). Usput se nesto promijenilo. Prije su nasi dani bili bezvremenski,  a danas su nasi dani planirani. Je li to znaci biti odrastao ? Biti slobodan ? Ali, jesmo li zaista slobodni ? Voda, hrana, zemlja. Vazni elementi koje trebamo da prezivimo su pod vlasnistvom korporacija. Nema svjeze hrane za nas na drvecu, nema svjeze vode u potocima, nema zemljista za izgradnju doma. Ako ste probali i uzeli da uzmete ono sto Zemlja nudi, zatvorit ce vas. Tako slusamo njihova pravila. Svijet otkrivamo kroz udzbenike. Godinama sjedimo i slusamo ono sto su nam rekli. Testirani smo i ocjenjivani kao subjekti u labaratoriji. Uzgojeni smo da ne mijen...

Kazu : ''Najlakse je obustaviti sve na pola, bez ikakvih daljnjih radova,i bez koraka dalje''Da li je to tako, pitam se ? Mozda ljudi ne znaju sta znaci ''boriti se''. Za nekoga, za nesto, ili cak za nista. Prije nego krenu, odustanu. Pomijesaju im se osjecanja, prodrmaju ih uspomene, naviru im sjecanja u glavu, stvaraju im vertigo. Eto sad sam sama i ja sebi stvorila vertigo, ali ne od navedenog, nego od razmisljanja kako je nesto moglo bit, a nije, kako su sve izgovorene rijeci otisle u nista. Veliki vertigo, ogroman. Ko vir u moru koji se vrti toliko jako da bi bio u stanju povuci citav svijet u sebe. A opet ne povuce nista, nego se samo vrti i vrti. Tako se desava i sa mnom. Razmisljam, razmisljam ali se ne desava nista. Nista sto bi mi moglo pomoc da odgonetnem svoja pitanja, da im nadjem odgovarajuce odgovore. Da ih uklopim u slagalicu nekog dogadjaja. A meni eto ne pomaze to sto ljudi kazu da je najlakse, meni je nekako draze da zavrsim s...

Negdje tamo u nama postoji jedan mali papiric na kojem nesto pise. Nekome nije potrebno da ga procita da bi shvatio sta na njemu pise,mozda ga ne interesuje papiric ili cijela prica o tome. Sa druge strane neki uporno pokusavaju da ga dohvate,ali sto su mu blize shvataju da ga ne mogu lako dohvatiti,ispraviti ili sto je najgore procitati. Neki se plase da ga procitaju  cak i onda kad im je u rukama, a neki opet namjerno to ne rade jer sta ce onda dobiti ako ga procitaju ? Znace sve,a da li nam je potrebno da uopste znamo sve ? Gdje to spava nasa radoznalost ? Kada se ona probudi i izleti iz nas ? Da li je mozda na navijanje kao sat pa stane onda kad mehanizam prestane i miruje tako sve dok ga neko opet ne navije. Bas kao alarm za ustajanje. Radja ona (radoznalost) u nama ambicije i trazi od nas da se zapitamo ustvari da se osjecamo mocno i koliko daleko mozemo otici zarad nje? Ali ipak ne. Daleko mozemo otici samo ako prestanemo da se takmicimo sa ostalima ako tamo negdje zeli...

-Zasto bi iko ikada ocekivao od mene, od tebe ili od bilo koga da bude savrsen ? Nismo savrseni, grijesimo ovim ili nekim drugim korakom. Vec smo opasno pogrijesili i na skali savrsenstva smo pali jedan stepen nize. Ne ocekujem da se ljudi ponasaju onako kako sam jednim dijelom ocekivala da se ponasaju.  Svako je ono sto jeste, i nista drugo i nista trece.  Nije ono za koga ga smatramo, ma koliko poznavali bilo koju osobu. Bliske osobe posebno. Oh, tako su nesavrsene... Tako smo ih lijepo obukli, kao majka svoje dijete i vezali mu najljepsu traku u kosu. Ali, i to dijete zaplace, i to dijete ima svoje momente nesavrsenstva.  -Kako sam se ikada mogla ponasati u skladu sa ocekivanjima drugih ljudi ? -Sta sam trebala biti kako bih svima odgovarala ?  Da bih tebi odgovarala ili sebi, sta ? Koje sam rijeci smjela koristiti, kojom metaforom zamijeniti stvarno znacenje odredjenih stvari ? Zasto ?  -Da bih nekome bila savrsena, zasto ?  Da bih ispunila tud...