''Vertigo !''
Kazu : ''Najlakse je obustaviti sve na pola, bez ikakvih daljnjih radova,i bez koraka dalje''Da li je to tako, pitam se ?
Mozda ljudi ne znaju sta znaci ''boriti se''. Za nekoga, za nesto, ili cak za nista.
Prije nego krenu, odustanu.
Pomijesaju im se osjecanja, prodrmaju ih uspomene, naviru im sjecanja u glavu, stvaraju im vertigo.
Eto sad sam sama i ja sebi stvorila vertigo, ali ne od navedenog, nego od razmisljanja kako je nesto moglo bit, a nije, kako su sve izgovorene rijeci otisle u nista.
Veliki vertigo, ogroman. Ko vir u moru koji se vrti toliko jako da bi bio u stanju povuci citav svijet u sebe. A opet ne povuce nista, nego se samo vrti i vrti.
Tako se desava i sa mnom.
Razmisljam, razmisljam ali se ne desava nista.
Nista sto bi mi moglo pomoc da odgonetnem svoja pitanja, da im nadjem odgovarajuce odgovore. Da ih uklopim u slagalicu nekog dogadjaja.
A meni eto ne pomaze to sto ljudi kazu da je najlakse, meni je nekako draze da zavrsim sve, da nastavim obustavljene radove i da idem korak dalje. Da znam sve kako jest i da budem uvjerena da stvari jesu onakve kakvim ja mislim da jesu.
Ne bih voljela da se zbog toga sutra kajem, da se kajem zbog izgovorenih rijeci koje nisam mogla ispunit, stvorit u djelo,zbog uradjenih stvari koje nisu mozda trebale bit uradjene. Zato razmisljam ovoliko. Da se ne bih kajala !
Razmisljam o tome kako je potrebno samo malo vremena da sve ono sto ti je neko pricao,obecavao,da sve ono sto zajedno s nekim zamisljas, da to sve padne u abez. I da bas to ti napravi vertigo u glavi.
Vracas film na pocetak, pa na sredinu, pa opet na kraj i shvatis da je sve bilo neko pretvaranje, ustvari mozda i nije ali to je tako prikazano na platnu bioskopa tvog zivota.
A moze li se on stvarno vratit, ima li undo za njega ustvari ?
-Nema ! I nikad ga nece ni bit.
Vrijeme se ne moze vratit kao sto mozes vratit film, ne ide to tako u stvarnom zivotu.
Ovdje moras tacno znat sta radis i kome vjerujes da ne bi kasnije zelio da vracas pa da ispravljas, da pravis nove scene.
Ovdje nikad ne znas kako ce se zavrsit nesto, dok se ne zavrsi,
Ako se zavrsi a nisi zadovoljan baca te u ocaj, u krivljenje sebe zasto nisi radio stvari drugacije. I kad sve prodje imas bar iskustvo koje ti je dovoljno da znas da iste greske ne ponavljas dva puta.
A ako se ne zavrsi znaci da je lijepo, da se odvija tacno onako kako treba i da ste zadovoljni time.
Samo znas sta ?
Sve se jednom zavrsi. I knjiga i film i zivot. Samo nesto ima srecan kraj, a neko nema srecnog kraja !
A o svemu ovome razmisljas, samo razmisljas i pitas se. I nakon svih pitanja postoji ono glavno :
'' Cemu ovo sve, vrijedi li svega ovoga ? Vrijedi li ovog vertiga u glavi ? ''
Mozda ljudi ne znaju sta znaci ''boriti se''. Za nekoga, za nesto, ili cak za nista.
Prije nego krenu, odustanu.
Pomijesaju im se osjecanja, prodrmaju ih uspomene, naviru im sjecanja u glavu, stvaraju im vertigo.
Eto sad sam sama i ja sebi stvorila vertigo, ali ne od navedenog, nego od razmisljanja kako je nesto moglo bit, a nije, kako su sve izgovorene rijeci otisle u nista.
Veliki vertigo, ogroman. Ko vir u moru koji se vrti toliko jako da bi bio u stanju povuci citav svijet u sebe. A opet ne povuce nista, nego se samo vrti i vrti.
Tako se desava i sa mnom.
Razmisljam, razmisljam ali se ne desava nista.
Nista sto bi mi moglo pomoc da odgonetnem svoja pitanja, da im nadjem odgovarajuce odgovore. Da ih uklopim u slagalicu nekog dogadjaja.
A meni eto ne pomaze to sto ljudi kazu da je najlakse, meni je nekako draze da zavrsim sve, da nastavim obustavljene radove i da idem korak dalje. Da znam sve kako jest i da budem uvjerena da stvari jesu onakve kakvim ja mislim da jesu.
Ne bih voljela da se zbog toga sutra kajem, da se kajem zbog izgovorenih rijeci koje nisam mogla ispunit, stvorit u djelo,zbog uradjenih stvari koje nisu mozda trebale bit uradjene. Zato razmisljam ovoliko. Da se ne bih kajala !
Razmisljam o tome kako je potrebno samo malo vremena da sve ono sto ti je neko pricao,obecavao,da sve ono sto zajedno s nekim zamisljas, da to sve padne u abez. I da bas to ti napravi vertigo u glavi.
Vracas film na pocetak, pa na sredinu, pa opet na kraj i shvatis da je sve bilo neko pretvaranje, ustvari mozda i nije ali to je tako prikazano na platnu bioskopa tvog zivota.
A moze li se on stvarno vratit, ima li undo za njega ustvari ?
-Nema ! I nikad ga nece ni bit.
Vrijeme se ne moze vratit kao sto mozes vratit film, ne ide to tako u stvarnom zivotu.
Ovdje moras tacno znat sta radis i kome vjerujes da ne bi kasnije zelio da vracas pa da ispravljas, da pravis nove scene.
Ovdje nikad ne znas kako ce se zavrsit nesto, dok se ne zavrsi,
Ako se zavrsi a nisi zadovoljan baca te u ocaj, u krivljenje sebe zasto nisi radio stvari drugacije. I kad sve prodje imas bar iskustvo koje ti je dovoljno da znas da iste greske ne ponavljas dva puta.
A ako se ne zavrsi znaci da je lijepo, da se odvija tacno onako kako treba i da ste zadovoljni time.
Samo znas sta ?
Sve se jednom zavrsi. I knjiga i film i zivot. Samo nesto ima srecan kraj, a neko nema srecnog kraja !
A o svemu ovome razmisljas, samo razmisljas i pitas se. I nakon svih pitanja postoji ono glavno :
'' Cemu ovo sve, vrijedi li svega ovoga ? Vrijedi li ovog vertiga u glavi ? ''
Primjedbe
Objavi komentar