" Preko trnja do zvijezda "

..Ne zelim poceti ovo pismo sa: draga nesudjena sreco. Jer kao takva mi nisi nimalo draga. Sta si ti uopste? Novac, putovanja, skupi automobili, nakit, porodica, prijatelji, ljubav? Sto je ljubav? Je li to ono kad te neko voli bez obzira na sve tvoje mane?  Kad je neko dvadeset i cetiri sata uz tebe, u dobru i zlu ? Ako je to ljubav, onda ja ne znam sta ta rijec znaci. Moja ljubav je otisla zajedno s tobom, s nesudjenom srecom. Moja nesudjena sreca je on. Cudis se sto ti pisem o ljubavnim problemima kad nemam pojma sta je ljubav ? Draga moja, sve to mogu zahvaliti tebi. Da si ti bila uz mene, bio bi i on...  Zasto si mi ga uskratila?  Zasto nisi dozvolila da bude kraj mene? Mogu ti postaviti milion pitanja, a ti se neceš udostojiti pokucati na moja vrata i dati mi odgovore. Kriva si.! Cak i ako nisi, kriva si. Za mene si kriva. Nije ti to prvi put. Radis to svaki put kad mi zatreba neko. Kad zavolim nekog. Zasto mi ne dozvoljavas da upoznam ljubav? Kriva si.. A ...

-Bila je ona zadovoljna sobom. Svojim zivotom,stvarima oko sebe. Svime! Trajalo je to do odredjenog vremena. Sve dok se nije zaljubila. Zaljubila se i previse. Zaljubila se slucajno, mozda nije htjela, jer s'njim uopste nema nikakvog kontakta. Jedva je cekala onaj trenutak kada zna da ce ga vidjet, kad ocekuje da prodje pored nje, samo  na minut da ga vidi. Bila je i previse zadovoljna time. Ali, to koliko je bilo dobro, bilo je i lose za nju. Posto mu se nije smjela ni javit, niti pokusati bilo sta, ubijalo ju je to. Koliko ga je zeljela toliko je gubila samopouzdanje. Pocela je umisljati dosta stvari, kako nije dovoljno dobra za njega, kako je on nikad ne bi primijetio, kako sigurno ne zna ni kako se zove isl. A bila je to glupost. Ionako nisu imali nikakvog kontakta, poneko razmjenjivanje pogleda, koje je njoj znacilo i previse, a njemu mozda nista!! Tonula je u sebe,tonula zbog nekoga slucajnog,  koga poznaje samo "u prolazu" , zbog nekoga koga je srela slucajno...

..Evo me i danas. Na istom onom mjestu gdje sam bila i prije tebe. Smijem se. Cudno ti je to,zar ne. Mislio si da se posle tebe nikad vise necu smijati isto. Za divno cudo ja se smijem jos jace i jos ljepse nego prije. Mislio si da si uspio u tome da me unistis. Doduse i jesi, ali neko vrijeme. Dok nisam skontala neke stvari. Dok nisam naucila da nijedna osoba nije vrijedna mojih suza. Dosta mi je trebalo da se oporavim posle tebe ali sam uspjela.. Kazem dosta mi je trebalo da se oporavim od tebe , ali ne zato sto nisam htjela,nego nisam mogla. Ostavio si i previse stvari za razmisljanje u meni. Stvari koje su se jedva "odmrsile", zbog toga sto je svaka nova spoznaja za sobom vukla jos jednu i jos jednu.. A svaka mi cast uspjela sam ! Uspjela sam riijesiti sve zagonetke koje su bile u cijeloj toj prici. Bilo je potrebno samo da setam hodnicima svoje maste, i da tu mastu ostavim po strani,a da se kao zrela osoba osvrnem na one prave stvari.Na stvari koje stoje onakve kakv...

"Kad skines okove sa uma,ovi sa duse ce sami spasti jer covek je sam sebi i rob i gospodar koji sam sebi zeli srecu". U dzepu nosim kljuc svog tajnog hodnika za koji samo ja znam. Ja sam ona koja vjeruje i daje dusu  i srce a stalno je iznevjere i prevare. Stalno ocekujem, mozda i previse,ali se uvijek razocaram. Ja sam ona koja je ponekad svjesna koliko vrijedi a stalno to zaboravljam. Nisam dovoljno velika,niti je moje srce dovoljno jako da bi oprastalo i dva puta podnosilo isti bol.Moje srce ne daje dvije sanse,ne prihvata izgovore. Pruzam ruke onima koji su uvijek tu za mene. Postujem one koji me razumiju, podrzavaju. Osmijeh Poklanjam onima koji me trpe, i zivot mi cine ljepsim i boljim. Pijateljstvo pruzam onima koji mi vjeruju i koji me upotpunjuju. Srce onima koji me vole, postuju i koji mi to svaki dan dokazuju. A zivot onima koji su uvijek uz mene, kada mi je i lose i dobro, koje sa mnom prosao sve i bez obzira na sve ostao uz mene. Ja ucim na zivotnim lekcija...

..Svaki dan je prica za sebe.Sa novim danom dolaze i nova desavanja. Ne mora da znaci da tvoja starost objasnjava i tvoju zrelost.Bas naprotiv. Zrelom osobom te cine iskustva,situacije kroz koje si prolazio i svi problemi koje si rjesavao uzdignute glave i bez odustajanja. Neki ljudi ne znaju cijenit svoj zivot. Misle da imaju sve,a opet nisu sretni.Sve je to zbog nekog razloga. Kada nemas toliko vjere u sebe,odbacujes svaku lijepu stranu zivota,postanes skeptican,unistavas svaku emociju u sebi,e to vec nije zdravo.Sve se to desava sa nekim razlogom. Jednostavno nemas vise snage da se boris,da ides dalje,da zivis.Sve te "poklopi".. Sve manje postajes nasmijan,sve manje pricas. Najgore je kad postanes osoba koju vise nista ne dotice.Koja ce na svaku situaciju koja joj se dogodi kriviti sebe,koja gubi smisao za bilo sta. A opet s'druge strane.. S'druge strane je nekako bolje.Imas skoro sve.Zivis normalan zivot,imas roditelje koji ti dozvoljavaju sve one stvari...