" Preko trnja do zvijezda "

Negdje tamo u nama postoji jedan mali papiric na kojem nesto pise. Nekome nije potrebno da ga procita da bi shvatio sta na njemu pise,mozda ga ne interesuje papiric ili cijela prica o tome. Sa druge strane neki uporno pokusavaju da ga dohvate,ali sto su mu blize shvataju da ga ne mogu lako dohvatiti,ispraviti ili sto je najgore procitati. Neki se plase da ga procitaju  cak i onda kad im je u rukama, a neki opet namjerno to ne rade jer sta ce onda dobiti ako ga procitaju ? Znace sve,a da li nam je potrebno da uopste znamo sve ? Gdje to spava nasa radoznalost ? Kada se ona probudi i izleti iz nas ? Da li je mozda na navijanje kao sat pa stane onda kad mehanizam prestane i miruje tako sve dok ga neko opet ne navije. Bas kao alarm za ustajanje. Radja ona (radoznalost) u nama ambicije i trazi od nas da se zapitamo ustvari da se osjecamo mocno i koliko daleko mozemo otici zarad nje? Ali ipak ne. Daleko mozemo otici samo ako prestanemo da se takmicimo sa ostalima ako tamo negdje zeli...